27.

Već danima sam potresena zbog svega što se desilo, zbog smrti mladog i nedužnog momka, zbog bola njegovih roditelja,  zbog ovakve sudbine. Počela sam se pitati, da li sam ja možda mazohista, pa ovoliko patim, zbog tuđeg gubitka, zbog tuđeg bola ili je ljudski osjećati se ovako i suosjećati se.
Kada god pogledam sliku ili vidim neku objavu vezanu za to, suze mi same ide, a već danima nisam se pošteno nasmijala. Više me ne mogu usrećiti ni položeni ispiti niti se više brinem oko toga, jer samo razmišljam o smislu i trajnosti života. Danas te ima sutra te nema.

Komentariši