<body><script type="text/javascript"> function setAttributeOnload(object, attribute, val) { if(window.addEventListener) { window.addEventListener("load", function(){ object[attribute] = val; }, false); } else { window.attachEvent('onload', function(){ object[attribute] = val; }); } } </script> <div></div>
Dear diary..

08.12.2016.

još se branim ćutanjem

Nakon silne sreće za koju sam znala da će proći i mora tuge koja je uslijedila nakon toga, došao je period ravnodušnosti.
Mnogo ružno osjećanje. Nit si tamo niti ovamo. Nije ti bitno da li te neko voli, nije ti bitno šta će reći o tebi ili šta misle, nije ti bitno da li će ostati tu ili će otići.
Sama sebe preispitujem, pravdam svoje postupke i ponovo ih osuđujem. Sama sebi sam svjedok i tužilac i osuđeni.

Shvatiš da je bolje biti sam, nego još jednom gubiti ono što voliš. Taj luksuz sebi ne mogu priuštiti, ponovo.

07.12.2016.

.

- Kako je samo jučerašnji dan bio težak. Imala sam osjećaj da traje 72h. Ne volim nikako ovo zimsko vrijeme. Prehladno je za šetnju ili bilo kakvu aktivnost vani, a biti u kući po cijeli dan je meni nezamislivo.

- Neku noć sam gledala film "Eat, pray, love" i baš mi se svidio, pa sam počela čitati istoimenu knjigu. Na engleski je, pa mi malo teže ide, ali savladat ću ja to.

-Sinoć sam shvatila koliko ustvari imam savršenu porodicu. Dušu bih dala za njih.
Nenormalna su mi podrška i niti jednog trenutka nisu rekli da ih smaram, da sam dosadna što samo pričam o istom.
Ležala sam u maminom krilu, poput djeteta i uživala u njenom milovanju. Počela sam plakati, najednom, a kada sam podigla glavu i ona je plakala. Kaže da je boli što mi ne može pomoći u ovim trenucima. Žao mi je što sam je rastužila, što sam ja tužna već danima i što ovome nema kraja.

05.12.2016.

if you wanna leave, take good care

Nova faza moga života je nastupila. Zove se: nauči živjeti sama.
Mislila sam da će neka nova faza doći kada diplomiram, ali taj dan nisam osjećala apsolutno ništa. Četiri godine sam sanjala o tom trenutku i onda ništa. Bila sam malo zabrinuta za sebe i pitala se da li je to nezahvalnost ili nešto drugo.
Nadala sam se da će se napokon sve kockice složiti, da ću naći neki poslić, da ću pomoći svojima, da ću nešto postići i biti ponosna na sebe, ali sve je palo u vodu kada je on rekao da se više ne vidi sa mnom.
Svi planovi su se samo tako srušili.
Nekim ljudima to bude poslije određenog vremena vjetar u leđa, meni je to došlo nešto kao poplava koja je odnijela sve i nakon koje se nisam oporavila.
Od svoje 16-te godine sam bila u vezi, prekidala veze i sve iznova. Kada se sve sabere i oduzme, za sve ove godine, svega nekoliko mjeseci sam bila sama.
Nikada nisam imala vremena da stanem i razmislim ko sam ja ustvari. Sada vidim koliko je žalosno kada osoba od 23 godine, ne zna ko je i šta želi od života.
Uvijek sam se nekome drugom prilagođavala, tjerala nešto u što ni sama ponekad nisam vjerovala.
Kada je došao kraj i nama za koje sam bila spremna staviti ruku u vatru, nastupili su dani i noći plakanja, izgladnjivanja, ležanja pod dekom i nesanice.
U gluho doba, kada sam sigurna da me niko ne čuje, osim Boga, pitala sam se gdje sam pogriješila, koliko dugo će trajati ova bol koja prožima cijelo moje tijelo i kako i kada ću naučiti živjeti sama ?! Odgovor nisam dobila ili ga možda nisam shvatila.
Svaki dan je nalazio neki novi način da me povrijedi. Brisanje sa instagrama, uklanjanje zajedničkih slika, susreti bez pozdrava i pogleda uništavali su svaki dio mene.
Nisam bila spremna prihvatiti da neko sa kim si proveo četiri godine može tek tako otići, bez valjanog razloga i pretvoriti se u kamen koji ništa ne osjeća. To nije bila osoba koju sam ja znala, jer on kao takav nikada ne bih uradio nešto da me povrijedi.

Nisam od onih osoba koje se bore bez obzira na sve. Smatram da uvijek treba imati neku dozu ponosa. Jednom sam ga poslije svega nazvala, pitala zašto? rekao je da smatra da je tako najbolje. Prihvatila sam to, poželjela mu sve najbolje i spustila slušalicu.
Da molim, preklinjem i plačem neću i ne mogu, osim u svoja četiri zida.
Prvi zadatak nakon ove životne lekcije je otkriti i zavoljeti sebe, tvrdoglavu, ponosnu, temperamentnu, ali punu ljubavi za onoga ko to stvarno zasluži.
Da je bolje sada, nije, ali znam da će jednom biti. Mora.




29.11.2016.

pukni zoro

- Koliko moraš biti sjeban da te i pjesma od Hanke Paldum pogodi ?

- Izašla sam malo prošetat, da razbistrim glavu, ali pokajala sam se čim sam kročila na trotoar. Vjetar reže kosti. Ušla sam u kuću sva modra od hladnoće, ali makar se malo osjećam umornom.
Zaspim normalno, oko jedanaest sati (pm) ali se probudim oko dva-pola tri i neće san na oči. Onda se prevrćem, razmišljam, čak i mobitel uzmem i gledam u dobro poznati broj, pomišljam da ga okrenem, ali dozovem se brzo pameti.
Poželjela sam leći mirne duše, bez osjećaja ove tjeskobe, bez grča u želucu, bez nepotrebnog razmišljanja i bezbroj pitanja.

27.11.2016.

sad kad imam sve, sad sam bez tebe

Danima nisam mogla ništda da napišem. Nije da se ništa nije dešavalo, nego jednostavno sam uživala u svakom danu i nisam mogla sve to prenijet na riječi.
Danas bih mogla pisati bez prestanka, dok mi prsti ne ostanu na tastaturi, dok se ne užare, dok ne otpadnu. Danas su mi se svi sretni dani obili o glavu, danas je sve došlo na naplatu, u ovaj dan je stalo sve ono čega sam se bojala, od čega sam strahovala. Kažu da nesreću prizoveš sam i mogu slobodno reći da bolje pozive ne prima ni od koga.
Danas sam se pokrila dekom, stavila slušalice, pustila Dinu Merlina i plakala za sve one godine.
Plačem za sve lijepo što je bilo, za ono najbolje što si izvlačio iz mene, za ono što nisam znala ni da postoji tu negdje u meni, za sve prilike koje smo imali. Plačem zbog onih teških riječi koje smo uputili jedno drugom uz najviši mogući ton koji naš glas može proizvesti.
Plačem što sam ti rekla da me ne zoveš više, a tako želim još jedan poziv, plačem što si me poslušao i otišao.
Plačem što smo mogli bolje, više, a nismo htjeli, nismo željeli.

Možda je ovo samo odgovor na moje molitve " podari mi ono što je najbolje za mene". Možda ti nisi za mene, ni sada ni nikada.

27.11.2016.

.

Kada naučim voljeti sebe, možda me i ti zavoliš.



17.11.2016.

.

Danas je na red došla knjiga " Na Drini ćuprija".
Malo me sramota što nikada do sada nisam našla vremena za to, a čitala sam sve i svašta.
Smatrala sam da neću moći shvatiti i da je ta knjiga preteška za mene, pa sam čekala neki pravi trenutak i mislim da je baš sada došao.

16.11.2016.

.

Super je kada imaš dan u kome možeš ispuniti sve svoje ćejfove, da popiješ kafu polahko i bez srkleta, da pročitaš novosti, po neku poučnu priču, da spremiš ručak, da sjediš po to vrijeme za laptopom, da gledaš seriju i neku zanimljivu emisiju, ali nije uopšte super kada to postane svakodnevnica, jer uopšte više nema tog užitka i isčekivanja.

Dobro, odmorila sam se, može sada neki konkretan posao ?

14.11.2016.

.

Nekada se pitaš kako i zašto sebi dozvoliš neke stvari i zašto uopšte ljudima daš drugu šansu?!
Kada jednom pređeš preko onoga što smatraš da se kosi sa tvojim pravilima, svaki drugi put nemaš pravo ništa reći.
Ne znam šta se desi da se u jednom trenutku samo trzneš i kažeš da više ne ide tako. Sjedneš, premotavaš slike u glavi i kontaš: " koja sam ja budala!"
Niko to sebi ne treba da dozvoli i niko ne zaslužuje da ga neko uzima zdravo za gotovo.
Svako na ovom svijetu je zamjenjiv i ja vjerujem da svako ipak ima svoju drugu polovinu, bio to momak, djevojka, prijatelj ili neka druga osoba.

Samo treba znati cijeniti sebe i ne prihvatati ništa manje od onoga što osjećamo i mislimo da zaslužujemo.

08.11.2016.

šalteruše

Da li sve one tete koje rade na šalterima u opštini, bolnici, bilo kojoj JU imaju neki bonus za svoju, da prostite, nadrkanost ?
Ni dobar dan, ni izvolite, a kamoli kako Vam mogu pomoći.
Baci ti onaj papir, ne znaš da li je završila ili trebaš još nešto potpisat.

31.10.2016.

.

-Da li je zbog promjene vremena ili stresa (čitaj huje), ali lice mi je u očajnom stanju. Izgleda da zaostatci iz puberteta sada dolaze na naplatu.

-Poželjela sam obaviti jedan kvalitetan shopping, mislim da bi me to vratilo u život.

-Isključila sam sve društvene mreže, znači da ne postojim više. Tri osobe su mi se javile na mobitel, da pitaju gdje sam i da li je sve u redu, jer me nema na fb. Ako mene pitate, to je i više nego dovoljno.

-Mislila sam da ću puno više pisati, bilo šta, kada budem imala vremena kao sada, ali uopšte nemam inspriracije, niti imam o čemu da pišem.

26.10.2016.

.

Volim jesen, strašno je volim.
Volim kada puše onaj topli vjetrić, lišće u svim smeđim i žutim tonovima, kišu, koju vjetar nanosi na moje prozore, koje svakako ne planiram čistiti još dugo.

Obećala sam sebi da ću se odmoriti i psihički i fizički nakon odrađenog diplomskog, ali đavo uvijek dođe po svoje.
Jučer sam se probudila prije alarma i dočekala me mrtva tišina u kući, što me jako čudilo jer je moja kuća ravna autobuskoj stanici. Napravila sam kafu i počela se polahko spremati, jer do busa sam imala nekih sat vremena.
Nedugo nakon toga nazvao me otac i rekao da idem pješke do stanice, jer oni neće doći. Ja, rođeni paničar, odmah sam imala milion pitanja. Kaže, malo auto udario i prekinuo je razgovor.
U Tuzlu sam otišla plačući.
Otac i mama su dobro, ali od auta nema ništa. Toliko o njegovom malo.
Ipak, kažem hvala Bogu, moglo je biti i gore.



22.10.2016.

.

Jučer, na odbrani mog diplomskog rada, nena je očiju punih suza kazala " Ko bi rekao da će od onakvog kreštavog dijeta, ispasti ovakva djevojka".
Bila sam zbunjena, sretna i zahvalna, sve u isto vrijeme.
Tu su bili ljudi koje volim i  koji vole mene.

Danas se vraćam u realnost, koju sam jučer ostavila iza sebe, gdje je sve haos i nered, gdje nisam zadovoljna ni zahvalna i gdje bih sama sebe šamarala bez prestanka.

Voljela bih da se restartujem, kako je to moguće ?

10.10.2016.

!

Žalosno je kada dozvoliš da ti jedna osoba upravlja raspoloženjem, svakodnevnicom i životom.
Pretvara ti dan u noć, sunce u kišu, sreću u tugu.
Lupala bih glavom od zid, dok se ne onesvjestim.

09.10.2016.

.

Bože, što me nisi stvorio manje ponosnu, više (da izvineš) glupu, da ne vidim i ne primjećujem sve bitno i nebitno

07.10.2016.

samo natural

Od danas sam počela koristiti jabukovo sirće za lice, koje zadnjih par mjeseci izgleda kao da sam u pubertetu. Imam osjećaj da se sav stres baš tu ispoljava.
Nadat se pozitivnom učinku.

06.10.2016.

.

Psovala bih i naš sistem i državu i fakultet i svašta nešto, ali neću.
Svaki put ulaskom u studentsku pripremim se da ću izgubit tri godine života, minimalno. Hrpa papira, glave im se jedva vide, ali zato mogu urlati za deset osoba. Upisi, socijalni rokovi, drugi ciklus, svega ima, samo nema potrebe da se meni zakaže termin, da ih očima više ne vidim, nikada. Ljudi izmislili elektronsko prijavljivanje, davnoo, ali šta će to nama. Mi ćemo se boriti sa milion papira, od kojih pola izgubimo negdje u hodu i biti ljuti na čitav svijet, što radimo to što radimo i još za to platu primamo, heeej.

03.10.2016.

.

Kada nemaš obaveza poput škole ili posla, svaki dan ti se pretvara u nedjelju. Ne znam zašto baš od svih mogućih dana nedjelja jer nju nisam voljela ni dok sam u školu išla. Sav pritisak se nalazio u tom danu. Ostaviš sve da učiš baš tada, da generalno poradiš na sebi ( od kupanja, do sređivanja svake dlake na glavi ).
Za vrijeme studiranja, nedjelju nisam voljela jer od jutra počinjem sa pakovanjem stvari za Tz. Do tri sada sam već sva sva spakovana i idem na bus. U Tz sam oko pola šest i onda ponovo ista priča, učenje, kupanje, sređivanje. Znači ništa novo nije stalo u taj dan godinama i eto da mi baš takav bude svaki sada.
Razlika između tih dana je što sada smišljam kako što kvalitetnije protračiti vrijeme. Obično se sve svede na poslije podnevnu kafu sa nekim ko ima višak vremena kao i ja.
Trudim se sada što manje vremena provoditi na društevnim mrežama, ali to je zamjenilo blejanje pred televizorom. Satima listam kanale, na nekim se zadržim par sekundi, dok ne skontam šta je i idemo dalje. Političke emisije ne volim, muzički programi mi brzo počnu udarat u glavu, dok američke serije koje se prikazuju sam gledala do sada milion puta.
Za sada bih sate mogla providiti gledanjem kroz prozor. Volim jesen, kišu, toplu sobu i jaku kafu.
To je sve ono o čemu sam maštala da ću nekada raditi, kada ne budem imala drugih obaveza. Neka to bude pozitivna strana ovog praznog perioda koji je uslijedio.

30.09.2016.

.

Lijepo je ponovo skupit se na kafu sa deset ljudi i opustiti se skroz. Bez teške teme, ukočenosti, razmišljanja o izgovorenom. Jednostavno pričaš šta ti padne na pamet, smiješ se od srca, suze ti teku samo od smijeha i sav si u tom trenutku. Zanimljivo je i to što to nisu ljudi na koje pomisliš često, ne fale ti nešto posebno, nemaš nikakvu obavezu prema njima, ne čujete se često, niti dogovaraš kafu unaprijed, ali ipak kada ih sretneš bude ti puno srce.

29.09.2016.

.

Dođu dani kada uporno potvrđujem teoriju da žensko ne zna šta hoće.
Ako me pitaš šta mi je - šta me imaš pitat, jesi li nešto skrivio pa mi treba biti nešto ?
Ako me ne pitaš - što me ne pitaš, tebe nije briga za mene ?
Ako mi se javljaš stalno - što se javljaš, živi život, da predahnem malo ?!
Ako se ne javiš - je li ti to imaš život bez mene ?
Ako odeš spavat rano - gdje hodaš, nešto kriješ ?
Ako ideš spavat kasno - s kim se dopisuješ, šta radiš ?

Bojim se za sebe ovih dana.

23.09.2016.

.

U kojoj si fazi veze kad te momak pita : " Jel' ti to kosa prljava pa si je podigla u rep ? "
Nije jarane, nego je otišla u tri lepe od peglanja i pranja svaki Božiji dan. Mogu se komotno do uha ošišat.

21.09.2016.

.

Kako sam završila sa predavanjima, počela sam da studiram sebe. Tako to obično ide, moraš se fokusirat na nešto. Svaki dan nešto novo saznam o sebi. Kad sve sumiram, nisam zadovoljna rezultatima.
Dijagnoza je ovakva : živim u prošlosti, sa brigom za budućnost; blokada u glavi, strah i stres se javljaju nakon priče koja je plod moje mašte; ne vezujem se za ljude zadnju godinu dana; u stanju sam da izmislim priču u glavi, da poslije jedva sama sebe ubijedim da se to nije desilo; malo spavam, još manje jedem;
od odgovorne osobe, pretvaram se u nezainteresovanu.

Neki bi rekli da je ovo priča za psihologa, ja bih rekla da je ipak za bloga.

20.09.2016.

.

- Počistiš smeće na mailu, pa na laptopu, pa na mobitelu i onda kontaš, gdje smjestit ovo smeće iz života. Žao ti počistit, ono skroz empty folder, kontaš nećeš moć više vratit ako bi ti to nekad zatrebalo, ali ako si ga već svrstao u smeće, koja je poenta vraćat ?

- Kad si ovisan o društvenim mrežama, pa ne možeš dana izdržati da ne budes online, a najradije bi sam sebe išamarao svaki put kad spojiš mobitel na wi fi.

-Vazda se nešto borim za ženska prava. Te ne treba ovo tripit, te ne treba ono. Danas slušam priču, kaže eto ne bije te, ne vrijeđa, ovo ostalo se može podnijet nekako, moraš, šta ćeš. Pa u svaki živac, koliko god da ih imam, mi je udarilo. Što eto moraš bilo šta, zbog koga, zbog čega ? Šta trebaš bit zadovoljan što te neko eto poštedi šamara ? Ma marš.
Ja hoću sve ili ništa. Nemoj mi bgti pola nudit. Neću.

19.09.2016.

.

Dva dana iz Tuzle u Tuzlu i već sam slomljena. Falio mi je taj grad, a nisam bila samo mjesec dana. Falilo mi je da izađem iz ove monotonije.
U svom gradu sam počela da mrzim ulice, kafiće, pa čak i ljude, nek mi Bog oprosti.
Tri mjeseca kod kuće za mene je previše. Sita sam svega. Samo bih sjedila uz laptop i gledala filmove, neke nove priče i nove likove.
Nakupilo se u meni svega i kada odem negdje drugo kao da pobjegnem od stvarnosti.
Ništa mi ne fali, a opet se osjećam tako prazno i pored svih ljudi koji me okružuju.

16.09.2016.

.

Sa godinama, one dječije igre koje su ti bile zanimljive počinju da te smaraju i guše. Ni jednu kulu od karata ne gradiš više puta. Jednom kad se sruši, to je to. Pokupiš karte, odložiš u kutiju i nađeš novu zanimaciju.
Shvatiš da ne vrijedi, jednom se srušila-srušit će se opet.
Tražiš nešto što će ti zadržati pažnju, dovoljno dugo da ti niti jedna druga igrica ne padne na pamet.



16.09.2016.

.

Jučer se napokon odvažim otići novom zubaru, kako bih ga upoznala sa svojim problemima i sad kontam bolje da sam sjedila s mirom kod kuce.
Kada sam mu počeli rasti novi( drugi) zubi, moji su skontali da tu nešto ne štima, jer su bili  rijetki. Trči od jednog do drugog zubara, snimaj, gledaj i skontaju fale ni manje ni više nego četiri zuba. Nema ih ni na mapi.
Da zlo bude veće, baš su to morale biti dvice ( dvojke ). Na mjestu jedne dvice, ostala je mliječna trica i stoji tu i dan danas.
Sa kim god sam se posavjetovala, uvijek bih čula isto. Nikome to nije predstavljalo problem kao meni i nisu vidjeli ništa loše u tome.
Za mene je to bilo strašno. Mrzila sam upoznavanje i prve susrete i ako nikada nisam doživjela ništa neugodo zbog toga.
Vremenom sam se i ja navikla na to i jednostavno sam to bila ja.

Ipak jučer odlučim otići stomatologu koji radi dosta dobro, sa namjernom da uradim nešto po tom pitanju.
Sve je bilo dobro, dok nije počeo spominjati cifre. Koliko sam uspjela pohvatati u svojoj glavi, sve bi koštalo minimalno 4 000 KM, znači četiri hiljade konvertibilnih maraka, MINIMALNO.
I kada bih imala te pare, koje logično nemam, taj proces bi trajao dvije godine. Znači dvije godine u totalnom rasulu, da ne izlazim iz kuće.

Evo od jučer sam u totalnoj depresiji. Moji samo odmahuju glavom, jer znam da te pare nemaju, ali znam i da bi uradili sve da ih skupe, ako bih ipak počela sa tim. Momak kaže da on ne bi ništa radio, jer uopšte ne vidi problem koji ja vidim ( ili mu se ne ljubi sa protezom, ko će ga znati ).
A ja od jutros guglam o tome i padam u još veći očaj.

15.09.2016.

Vidjela kod Neuništive

-Imam 23 i iste strahove kao i sa 15
-Previše sam ljubomorna ( ponekad i bolesno )
-Volim kupovati odjeću i ponekad nemam granice u shoppingu
-U vezi sam tri i po godine ( ni sama ne znam kako toliko )
-Volim sve vrste muzike ( uz Đanija otkidam XD )
-Ne volim dugo biti na istom mjestu
-Kada bih imala više para, stalno bih putovala
-Puno sam vezana za mamu i seku
-Previše sam emotivna i brzo se rasplačem
-Mrzim rastanke
-Proučila sam pet puta cijeli Kur'an i to me smiruje
-Za ovaj blog ne zna niko ko zna mene
-Imala sam samo tri momka ( u životu )
-Volim da kontrolišem
-Imam strah od gubitka bliskih osoba
- Seriju " Prijatelji " sam odgledala minimalno pet puta
-Volim kišu
-Ne znam plivat
-Tvrdim da sam romantična, ali ne radim ništa romantično :O

12.09.2016.

.

O muškarcima ponekad razmišljam kao o prehrambenim proizvodima ( prefosionalna deformacija, šta li ? ).
Dok je na tržištu, uzima ga ko želi i kojim god količinama želi. Kada ga povučeš sa tržišta, nekim konzumentima počne da fali. Neki ga uzimaju "kradom" ili su ostavili neke zalihe. Nakon dužeg perioda, misliš, svi ga žele. Gledaš ga kao najpoželjniji proizvod, međutim, ponekad se ispostavi da je samo tebi još zanimljiv i da ga ustvari samo ti konzumiraš, dok su ga ostali totalno zaboravili.

11.09.2016.

.

Čudan i ujedno divan osjećaj je bio kada sam dobila kovertu sa prvim zarađenim novcem i pohvalu kako su bili zadovoljni sa mnom i to mi je kao neka nagrada.
Nisu to neke pare, ali meni se čine kao milioni.
Kada je pružio bijelu kovertu i rekao " Nek ti se nađe ", istog momenta su mi potekle suze radosnice ( ako takve uopšte postoje ).
Divno je kada neko cijeni tvoj trud.

07.09.2016.

.

Kada mene Slovenac uci kako se koristi daljinski upravljac.. Pa brate, jesam iz Bosne, ali nit sam glupa, nit smo toliko zaostali.

01.09.2016.

ovo nije ljubav, ovo loše je kompromis

Rekli smo dok nas smrt ne rastavi, pa zar da smrt očekujem u dvadesettrećoj ?
Rekli smo da stranci biti nećemo, pa zašto te sada ne prepoznajem više?
Rekli smo uvijek ćemo da se volimo, pa gdje je sada tvoja ljubav ?
Rekli smo bit ćemo tu jedno za drugo, pa gdje si sada ti kada mi trebaš ?
Rekli smo puno toga, a riječi izblijede, obrišu se.

Nisam ja, mili moj, jaka kao ti. Mene slomi i povjetarac kao da je bura.
Nekad davno stojala sam uspravno, ponosno, večeras pred tobom drhtim kao prut.
  Rekla sam ti da volim zagrljaje, od kojih ti kosti pucaju i večeras me baš tako grliš, ali nisam ti rekla da ne volim zagrljaje koji znače rastanak, jer od njih i duša puca.
 Glavu sam ugnijezdila između tvoga ramena i vrata i molim se da taj trenutak ne prođe nikada. Plačem, od tuge, od nemoći, od nesreće, od žalosti za nama. Upijam tvoj miris, a u glavi se vrte slike. Milion slika u sekundi, čini mi se. Mislim, ne bih podnijela da te izgubim, ali ne možeš izgubiti nekoga ko očito tvoj i nije.
  Gledam u tvoje lice, prstom pravim krugove, dodirujem ti usne, oči, milujem bradu, upijam svaki dio tebe. Želim biti sigurna da ništa nisam propustila, da sam zapamtila svaku konturu tvoga lica, svaki pokret, svaki uzdah koji ispustiš.
 Odustno gledaš u daljinu. Odavno već nisi tu, sa mnom. Više ne pitam o čemu razmišljaš, jer znam da odgovora neću dobiti. Moje riječi dugo odjekuju prostorijom, dok konačno ne spustim glavu na tvoja prsa i po ko zna koji put zadržim suzu, koja odaje da mi ipak nije svejedno.
 
Rekli smo ako nestane ljubav, nestat će i nas, pa zašto te i dalje osjećam u svemu svom ?
Rekli smo ćemo se boriti, pa zašto si digao bijelu zastavu ?
Rekli smo, ali šta su riječi...

29.08.2016.

o životu

Voljela bih nekada svoj život posmatrati iz neke druge perspektive. Možda sve ovo što me muči ili što me čini sretnom nije ni jedno od toga.

Pričam sa jednom drugaricom i žali mi se na probleme u porodici, stalne svađe, vrijeđanja.
Druga samo priča o tome kako ne može naći normalnog momka, a samo bi to željela.

Stanem, zamislim se i skontam da nemam niti jedan od tih problema, hvala Bogu.
Onda pogledam šta mene čini sretnom. Dug je to spisak, ali između ostalog :
porodica koja mi je podrška u svemu, fakultet završen u roku, dugogodišnja veza sa svim usponima i padovima, dobro zdravlje i nekoliko vrijednih prijatelja.
Ipak na sve to gledam kao na mač s dvije oštrice. Znam da sve može pasti u vodu kad-tad.

Ono što me čini nesretnom je što ne znam uživati u trenutku. Previše razmišljam unaprijed. Tipa sam : aha, sada je sve super, ali možda tu ima nešto loše. To me pojede, uništava moje mentalno zdravlje i udaljava ljude od mene.
Dosta puta sam čula rečenicu : stani na loptu malo, skontaj se.
Učinim to, ali samo u tom trenutku i opet dalje idem po starom, a tako bih mogla biti sretna, sigurna sam u to.

28.08.2016.

.

Gledam sada na DM-u neki koncert vjerovatno održan '90-tih godina i srce mi se ispuni i ako tada nisam bila ni rođena. Svi ljudi su na nogama, plešu, pjevaju, grle se.
Nigdje ni jednog mobitela. Ne snimaju, uživaju u trenutku.

28.08.2016.

.

- Ne znam kada je počeo taj period da sve radim "zato što tako treba" ili po uzoru na nekoga drugog.
Nekada mi je to godilo, jer nisam morala razmišljati šta ću i kako ću, jednostavno samo slijediš šta drugi rade. Sada mi to liči na ovcu u stadu.

Od osnovne škole još roditelji za svaku moju lošu ocjenu su me poredili sa drugaricom. Najodvratnija rečenica mi je bila " Kako Jasmina može imati sve petice?"Tada sam mrzila i sebe i nju i roditelje i školu.
Vremenom sam se navikla, pa mi je to ponekad postalo samo vjetar u leđa.
Sada kada sam završila fakultet godinu prije te drugarice, više me niko ne upoređuje. Valjda to tako ide.

Izlasci su mi uvijek bili zanimljivi, ali u određenoj mjeri. U srednjoj školi, jednom mjesečno sam mogla izaći bez problema, ostalo je sve bilo borba. Tada su moje drugarice izlazile dva puta sedmično, a ja sam ih dočekivala svaki put sa  milion pitanja " Kako je bilo ? Je li bio neko moj ? "
Sada kada  mogu svaku noć da idem na kafe, da izlazim, meni to nije zanimljivo. Čak i dok sam studirala i živjela sama, 80 km od kuće, radije sam birala ostati u stanu uz neki dobar film, nego izlaziti.

Mrzila sam kod sebe ono kad slegnem ramenima u fazonu : pa eto meni je svejedno. Ne ide se nekome na kafu, ne moram ni ja. Neće spremit neki ispit, ma neću ni ja. Neće izaći, ma neću ni ja.

Dosta glavobolja bih sebi zadavala zbog toga što ne mogu nešto što drugi oko mene mogu, pitajući se da li sam negdje pogriješila, šta su oni bolji od mene. Nije to bila stvar ljubomore, nego jednostavno plitkog razmišljanja.

Kada sam počela iznositi svoje mišljenje, većina me prijeko gledala, jer otkud sad pa to.

Sinoć sam došla u situaciju opet da se prilagodim ili da bude onako kako ja mislim da je za mene najbolje. Izabrala sam ovo drugo. Priznajem, plašila sam se, ali svaki put kada mi je došlo da posumnjam u svoju odluku, sjetila sam se da sam predugo bila mekušac.
I znate šta ? Osjećaj je puno ljepši kada postanete kičmenjak.




21.08.2016.

hvala Allahu na kiši...

I ovaj dan se završava, hvala Svemogućem...
Zadnji mjesec dana kao da sam u nekom začaranom krugu. Loše stvari se samo nižu, jedna za drugom. Sumnja, ljubomora, svađe, nikada kraja.

Jutros, poslije sabaha, dugo nisam mogla zaspati. Novi dan se budio, a ja sam bila umornija nego ikad. Suze nisam mogla zaustaviti.
Učila sam sve što sam znala iz Kur'ana i tako utonula u san.

Mnogo teško podnosim loše dane. Prije šest godina, od stresa sam dobila aritmiju i povišen pritisak, sa svojih sitnih 17 godina.
Jutros se ponovo to vratilo. Otkucaj srca u minuti 120. Mislila sam da će da iskoči iz prsa.

Bojim se, ako do sada nisam naučila podnositi sve, da neću nikada.

20.08.2016.

.

Kada te povrijedi prva ljubav da li to može stvarno da ostavi ožiljke koji ne zarastaju ni godinama poslije ?

Da li sam rođena ovakva, teška sebi i drugima ili sam vremenom to postala ?
Mama kaže da sam bila vesela, pričljiva djevojčica, a ja se pitam gdje je nestao taj smijeh.
Dođu ovako dani kada bih samo ležala sama u sobi, bez mobitela, bez laptopa, bez ikakve knjige, mrtva tišina. Legla bih da se razlije ovaj nemir na sve strane.
Pogledam oko sebe, imam milion razloga da budem sretna, a ja to nisam. Nisam ovog trenutka.
Kada se desi momenat sreće onda se uplašim, pobjegnem, jer mislim da je lažna, varljiva.

Previše ponosna, sa jakim inatom i mislima usmjerenim na pogrešne stvari nisam nigdje dobro došla.
Život ne voli mekušce, nema milosti prema njima, zašto bi mene poštedio ?

19.08.2016.

.

-Ponekad mi je žao što nisam upisala psihologiju, kada već toliko vremena provedem izučavajući ljude, bar da zgrnem neku paru od toga.

-Jučer sam napunila 23 godine, pa u to ime  : živjeli.
Ne osjećam se ni malo sretnijom, niti pametnijom.
Valjda sa godinama treba čovjek da postane staložen i saburli, ja nisam ni jedno od toga.
Sretna sam što oko sebe imam prave ljude. Porodicu, par prijatelja i momka ( koji svako malo može da ode na drugu listu, ali otom-potom).

-Ljeto prolazi, moje baterije nisu napunjenje. Čak šta više, prazne su toliko da samo čekam da se ugasim.



15.08.2016.

.

- Moji su otišli na more sinoć. Ostavili kuću kao da je uragan prošao kroz nju. Hvala majko i oče. Sredit ću već nekako. Možda pozovem i odred za čistoću.
-Dolaze mi prijateljice iz Tz. Prvi put će u ovaj dio Ze-do kantona, pa valja dočekat dobro, da nas ne sramotim.
-Učit ne mogu, ni naopako, a ispit za sedam dana. Džaba što sam se isključila sa svih društevnih mreža, ne pije to vode. Izgleda da je ipak lijenost u pitanju ili nedostatak volje.

11.08.2016.

old pic

Kod nene u ormaru, negdje između šamija i marama, stoji jedna kutija za cipele. Ne nalaze se tu nikakve cipele, nego milion uspomena na starim slikama.
Svaki put kada bih došla neni, molila sam je da mi da tu kutiju, kako bih pregledala slike, kojima sam se divila kao da ih prvi put vidim. Uvijek bih nešto drugo zapazila.
Iako sam ratno dijete, mojih slika ima i više nego dovoljno.
Malo mi je žao što se sada sve rijeđe slike izrađuju i što je sve manje albuma, koji nisu na fb i mobitelu.

10.08.2016.

.

Da li normalno da mladoženja na svoje vjenčanje dođe u majici i šorcu ? Ne, nije venčanje na plaži i ne, nije čak ni +35 stepeni vani. Nije ni neka velika ceremonija, ali brate mili, ne možeš to. Iznervira me.

10.08.2016.

.

Znate ono kada pričate o nečemu ili nekome, pa kažete da ne mrzite nikoga, ALI...i onda ostatak priče.
 Ja tada uvijek pomislim na jednu bivšu prijateljicu. Ne mrzim je, ali osjećam strašnu odbojnost prema njoj, da me to ponekad plaši. Družile smo se do prošle godine, djelile zajedno klupu na fakultetu, sendvič iz pekare, haljine za izlaska i onda je sve prestalo.
Povrijedila me na tako podmukao način i bacila u vodu svo druženje. Ustvari samo je skinula masku.

Jednom čak poslije svega, kada smo se našle u istom društvu ja sam dobila temperaturu, da mi je lice gorilo. Crvene fleke po vratu i cijelom licu su bile strašne, ali čim sam se udaljila, to je sve prošlo.

I dan danas kada mi je neko spomene, želudac mi se grči.
Kažem vam, ne mrzim nikoga, ALI..

07.08.2016.

.

Boli ova tišina večeras. Boli, čini mi se, jače nego prethodnih noći. Čujem samo svoje srce kako snažno lupa. Pogled spustim na bejbi roze potkošulju da bih se uvjerila kako lupanje ne prodire vani.
Učim tiho u sebi. Jednom, dva puta. Tražim smiraj u svakoj riječi.

Oči ne smijem zatvoriti. Ni slučajno. Iako sam kao programirana u 23h sata trebala zaspati.
Čim se kapci sklope, vidim tebe. Juni je 2012. godine. Silazim niz sokaka, a ti me već čekaš, naslonjen na auto. Sa smijehom u glasu mi kažeš kako si me očekivao iz drugog smijera. Rekoh ti da sam nepredvidiva, već tada.

Za kratko vrijeme si postao meni sve.

Zaljubila sam se u osmijeh, riječi i djela. Znao si šta želiš i kako da ostvariš ono što hoćeš. Imao si sve ono što drugi do tada nisu. Borio si se za nas i kada sam ja dizala ruke od svega. Bodrio si me kada sam bila najslabija. Slušao si me i kada nisam znala šta hoću uopšte da kažem.  Ostajao si i kada sam ti govorila da ideš.  Sve si gledao jednostavno, dok sam ja komplikovala do Boga.
Ipak nekako smo se uklapali, nadopunjavali.

Najviše sam voljela naše vikende. Čitavu sedmicu, pa nekada i mjesec štediš pare za autobusku kartu, koja nam je kao studentima bila pravi luksuz, da bi mogli provesti dva dana zajedno.
Bila nam je dovoljna jedna soba, uživali smo jedući salamu i pavlaku, kao da jedemo najskuplje jelo u restoranu.
Sjećam se onih noći kada ležim u tvom zagrljaju, dok pravimo planove o životu poslije fakulteta. Maštali smo o boljim vremenima i kako ćemo za brzo vrijeme uspjet ostvarit svoje ciljeve.
Rastanci nedjeljom su mi padali teško. Znaš da sam uvijek bila plačljivica prava. Dugo bih sjedila u tvom krilu i sa suzama u očima po milion puta pitala da li stvarno moraš ići.

Onda je došla realnost. Bolja vremena o koja smo maštali su bila sve osim dobra. Salamu i pavlaku su zamjenila jela iz restorana, koja nisu imala ni blizu isti ukus. Vikende više nismo provodili zagrljeni uz film i priče do jutra, nego za različitim stolovima u kafićima punim dima.

U vrijeme kada smo najviše trebali biti jedno uz drugo i ostvarivati svoje snove, ostali smo jedno bez drugoga.



04.08.2016.

.

Od svih biljki ( biljaka ? ) začinskih ili "običnih", ne da ne volim, nego mrzim peršun. Ima taj neki specifičan miris koji mi ne godi uopšte. Da zlo bude veće, eto baš on mora biti toliko zdrav i  lijek za sve moguće od čišćenja krvi do smirenja za živce.

Ne volim ni kiwi, ali on nije sad bitan, jer ga ne moram ni jesti i mirisati niti gledati.

03.08.2016.

.

Kada ukucas na guglu Đorđević 1987. i očekuješ da ti izbaci knigu u pdf-u. a kao povratnu informaciju dobiješ album Sanje Đorđević iz 1987. godine.

02.08.2016.

zakljucak dana

Sve dok budem svoju vezu upoređivala sa drugima i sve dok mi bude bitno šta drugi kažu bit ću u ovakvom neredu.

01.08.2016.

.

Onaj trenutak spokoja kada ustaneš ranom zorom, otvoriš prozor da uđe svježi zrak, uzmeš abdest i počneš klanjati sabah, dok osluškuješ kako kiša počinje da pada. Čini ti se da čuješ svaku kap koja se spusti na zemlju.

Osjetiš mir. Osjetiš da dolazi olakšanje.

31.07.2016.

.

Znaš da si star kada te više niko ne pita imaš li momka/djevojku, nego odmah kao grom iz vedra neba pitanje kada se ženiš/udaješ.

Kada je uopšte pravo vrijeme za to ?

50% mojih prijateljica iz srednje škole i kolegica sa fakulteta su udate i imaju djecu. Čuješ  sa svih strana neka mišljenja, kako to jeste ili nije ispravno. Ali koga briga šta neko drugi misli, ako si ti sretan i zadovoljan sa svojom odlukom.

Opće poznato je kako se u frizerskom salonu može čuti najviše priči iz mahale i iz života, od "mudrih" teti koje samo čekaju da te na savjetuju.
Tako kaže meni moja frizerka kako je ona napravila kardinalnu grešku jer se udala sa 18 i kako bi sada znala puno bolje izabrati. Kaže i to da treba hodati, izlaziti misliti na sebe. 
Ako mene pitate ja tu nigdje ne vidim grešku.
Ako si u tom trenuutku to smatrao ispavnim i ako te činilo sretnim, gdje je greška?

Možeš čekati i do 40. i da opet to ne bude to.

Tako sastanu se te starije žene iz komšiluka, pa čuješ kako im je sve bilo slatko dok su bile u vezama, ali kada se udaš druga je priča.
Ja kažem, meni ni sada većina stvari nije slatka i ništa ne tolerišem. Je li greška u meni ?

Nema pravila, nema pameti.

28.07.2016.

.

Nikada nisam ljude dijelila na one sa diplomom ( fakulteta ) ili bez diplome.
Niti sam ikada potcjenjivala nekoga što ima ili nema neko zvanje.
Za četiri godine studiranja srela sam raznih ljudi, na prvoj godini posebno.
Od nas 120 koliko je upisalo prvu godinu, 30 je prešlo na drugu. Neki su skontali da za njih nije fakultet i sada već rade nešto drugo, nekima se nije učilo, dok je nekima jednostavno zapelo negdje i sada su na putu diplomi sa malim zakašnjenjem.

Iz takta me danas nenormalno izbacila rečenica jednog od radnika kako sam bezveze išla na fakultet, izgubila četiri godine kad kao dođemo na isto.
Prešutila sam, a dlaka je falila da ga odvalim u glavu.

Koliko samo truda, znoja, proliveih suza i neprospavanih noći treba da za četiri godine možeš stati i reći " Ja sam nešto postigao", on to neće nikada shvatiti.

Jeste da sam radila sve i svašta dok sam bila na praksi, od čišćenja do proizvodnje, ali ja nikada nisam očekivala da će mi sve pasti sa neba, jer nikada nije. Znala sam i znam da prvo pravim male korake.

Pomislila sam i ja mali milion puta, pa Bože za bijednih 200 maraka veće plate na leđima nosiš sav teret i odgovornost, da li uopšte vrijedi, ali onda se osvjestim i nastavim se boriti.




27.07.2016.

.

Za ove tri sedmice radila sam i u potpuno ženskom i u muškom kolektivu.
Mogu vam reći da je razlika nebo i zemlja.
Gdje smo samo mi žene bile, atmosfera je nikakva. Samo se gleda u sat kada će pauza, koliko još ima, a svako malo vidiš neko odvajanje i šaptanje.
Kada sam došla gdje su muškarci, to je sasvim druga prilča. Nikakvih tenzija, pjevaju dok rade, odmah nude sok, keks, kao da si došao u goste, a ne na posao. Bila sam baš pozitivno iznenađena.

Zapitam se da li mi žene stvarno sve komplikujemo i imamo neki svoj svijet, sa milion zidova oko njega?

Ja sam vazda u nekom grču. Ponekad sam kao tempirana bomba.
Postavim neke granice, gdje uopšte nije potrebno. Nabijam pritisak sebi, da nešto mora tako biti, da se sve mora ispuniti u što kraćem roku.
Još uvijek nisam naučila da mi je sve do sada došlo tačno kada je trebalo.
Svaka prilika koja mi je izgledala kao dobra, a propuštena, kroz neko vrijeme je došla u tri puta boljem izdanju.
Valjda je to lijepa sreća i dobra nafaka.

25.07.2016.

.

Fali mi Tz samo zbog onog meraka kad izađeš iz stana i odmah sjedneš u taxi. Bez srkleta, bez hodanja, bez nerviranja. Uhvati pravac i marka i po od početka do kraja grada.
Sve prednosti sela padaju u vodu, zbog ovog nedostatka.
Hajd da je to neka selendra, pa rekla bih, nema drugoh prevoznog sredstva osim konjskih kola, ali brate mili magistarlni put i opet čekaj po pola sata taxi i pitanje je da li ćeš ga dočekati.
Najgore je kada čekaš u jutro u šest, kada ti nije do života uopšte.

Biciklo je riješenje za moje probleme.


Stariji postovi


TvojStranac