<body><script type="text/javascript"> function setAttributeOnload(object, attribute, val) { if(window.addEventListener) { window.addEventListener("load", function(){ object[attribute] = val; }, false); } else { window.attachEvent('onload', function(){ object[attribute] = val; }); } } </script> <div></div>
Dear diary..

25.09.2016.

.

- Baš kada odlučim da neću ulaziti na fb dok se ne završi ovo oko referenduma, jer nemaš ništa drugo pročitat, javi mi se moj prekjut slovenac. Nisam vam pričala da sam se zaljubila dok sam bila u Sloveniji na praksi ?
Znaačiii, ljepši osmijeh u životu nisam vidjela.
Mada sve se završilo samo na "pogledima" ( mojim, logično ) .

23.09.2016.

.

U kojoj si fazi veze kad te momak pita : " Jel' ti to kosa prljava pa si je podigla u rep ? "
Nije jarane, nego je otišla u tri lepe od peglanja i pranja svaki Božiji dan. Mogu se komotno do uha ošišat.

21.09.2016.

.

Kako sam završila sa predavanjima, počela sam da studiram sebe. Tako to obično ide, moraš se fokusirat na nešto. Svaki dan nešto novo saznam o sebi. Kad sve sumiram, nisam zadovoljna rezultatima.
Dijagnoza je ovakva : živim u prošlosti, sa brigom za budućnost; blokada u glavi, strah i stres se javljaju nakon priče koja je plod moje mašte; ne vezujem se za ljude zadnju godinu dana; u stanju sam da izmislim priču u glavi, da poslije jedva sama sebe ubijedim da se to nije desilo; malo spavam, još manje jedem;
od odgovorne osobe, pretvaram se u nezainteresovanu.

Neki bi rekli da je ovo priča za psihologa, ja bih rekla da je ipak za bloga.

20.09.2016.

.

- Počistiš smeće na mailu, pa na laptopu, pa na mobitelu i onda kontaš, gdje smjestit ovo smeće iz života. Žao ti počistit, ono skroz empty folder, kontaš nećeš moć više vratit ako bi ti to nekad zatrebalo, ali ako si ga već svrstao u smeće, koja je poenta vraćat ?

- Kad si ovisan o društvenim mrežama, pa ne možeš dana izdržati da ne budes online, a najradije bi sam sebe išamarao svaki put kad spojiš mobitel na wi fi.

-Vazda se nešto borim za ženska prava. Te ne treba ovo tripit, te ne treba ono. Danas slušam priču, kaže eto ne bije te, ne vrijeđa, ovo ostalo se može podnijet nekako, moraš, šta ćeš. Pa u svaki živac, koliko god da ih imam, mi je udarilo. Što eto moraš bilo šta, zbog koga, zbog čega ? Šta trebaš bit zadovoljan što te neko eto poštedi šamara ? Ma marš.
Ja hoću sve ili ništa. Nemoj mi bgti pola nudit. Neću.

19.09.2016.

.

Dva dana iz Tuzle u Tuzlu i već sam slomljena. Falio mi je taj grad, a nisam bila samo mjesec dana. Falilo mi je da izađem iz ove monotonije.
U svom gradu sam počela da mrzim ulice, kafiće, pa čak i ljude, nek mi Bog oprosti.
Tri mjeseca kod kuće za mene je previše. Sita sam svega. Samo bih sjedila uz laptop i gledala filmove, neke nove priče i nove likove.
Nakupilo se u meni svega i kada odem negdje drugo kao da pobjegnem od stvarnosti.
Ništa mi ne fali, a opet se osjećam tako prazno i pored svih ljudi koji me okružuju.

16.09.2016.

.

Sa godinama, one dječije igre koje su ti bile zanimljive počinju da te smaraju i guše. Ni jednu kulu od karata ne gradiš više puta. Jednom kad se sruši, to je to. Pokupiš karte, odložiš u kutiju i nađeš novu zanimaciju.
Shvatiš da ne vrijedi, jednom se srušila-srušit će se opet.
Tražiš nešto što će ti zadržati pažnju, dovoljno dugo da ti niti jedna druga igrica ne padne na pamet.



16.09.2016.

.

Jučer se napokon odvažim otići novom zubaru, kako bih ga upoznala sa svojim problemima i sad kontam bolje da sam sjedila s mirom kod kuce.
Kada sam mu počeli rasti novi( drugi) zubi, moji su skontali da tu nešto ne štima, jer su bili  rijetki. Trči od jednog do drugog zubara, snimaj, gledaj i skontaju fale ni manje ni više nego četiri zuba. Nema ih ni na mapi.
Da zlo bude veće, baš su to morale biti dvice ( dvojke ). Na mjestu jedne dvice, ostala je mliječna trica i stoji tu i dan danas.
Sa kim god sam se posavjetovala, uvijek bih čula isto. Nikome to nije predstavljalo problem kao meni i nisu vidjeli ništa loše u tome.
Za mene je to bilo strašno. Mrzila sam upoznavanje i prve susrete i ako nikada nisam doživjela ništa neugodo zbog toga.
Vremenom sam se i ja navikla na to i jednostavno sam to bila ja.

Ipak jučer odlučim otići stomatologu koji radi dosta dobro, sa namjernom da uradim nešto po tom pitanju.
Sve je bilo dobro, dok nije počeo spominjati cifre. Koliko sam uspjela pohvatati u svojoj glavi, sve bi koštalo minimalno 4 000 KM, znači četiri hiljade konvertibilnih maraka, MINIMALNO.
I kada bih imala te pare, koje logično nemam, taj proces bi trajao dvije godine. Znači dvije godine u totalnom rasulu, da ne izlazim iz kuće.

Evo od jučer sam u totalnoj depresiji. Moji samo odmahuju glavom, jer znam da te pare nemaju, ali znam i da bi uradili sve da ih skupe, ako bih ipak počela sa tim. Momak kaže da on ne bi ništa radio, jer uopšte ne vidi problem koji ja vidim ( ili mu se ne ljubi sa protezom, ko će ga znati ).
A ja od jutros guglam o tome i padam u još veći očaj.

15.09.2016.

Vidjela kod Neuništive

-Imam 23 i iste strahove kao i sa 15
-Previše sam ljubomorna ( ponekad i bolesno )
-Volim kupovati odjeću i ponekad nemam granice u shoppingu
-U vezi sam tri i po godine ( ni sama ne znam kako toliko )
-Volim sve vrste muzike ( uz Đanija otkidam XD )
-Ne volim dugo biti na istom mjestu
-Kada bih imala više para, stalno bih putovala
-Puno sam vezana za mamu i seku
-Previše sam emotivna i brzo se rasplačem
-Mrzim rastanke
-Proučila sam pet puta cijeli Kur'an i to me smiruje
-Za ovaj blog ne zna niko ko zna mene
-Imala sam samo tri momka ( u životu )
-Volim da kontrolišem
-Imam strah od gubitka bliskih osoba
- Seriju " Prijatelji " sam odgledala minimalno pet puta
-Volim kišu
-Ne znam plivat
-Tvrdim da sam romantična, ali ne radim ništa romantično :O

12.09.2016.

.

O muškarcima ponekad razmišljam kao o prehrambenim proizvodima ( prefosionalna deformacija, šta li ? ).
Dok je na tržištu, uzima ga ko želi i kojim god količinama želi. Kada ga povučeš sa tržišta, nekim konzumentima počne da fali. Neki ga uzimaju "kradom" ili su ostavili neke zalihe. Nakon dužeg perioda, misliš, svi ga žele. Gledaš ga kao najpoželjniji proizvod, međutim, ponekad se ispostavi da je samo tebi još zanimljiv i da ga ustvari samo ti konzumiraš, dok su ga ostali totalno zaboravili.

11.09.2016.

.

Čudan i ujedno divan osjećaj je bio kada sam dobila kovertu sa prvim zarađenim novcem i pohvalu kako su bili zadovoljni sa mnom i to mi je kao neka nagrada.
Nisu to neke pare, ali meni se čine kao milioni.
Kada je pružio bijelu kovertu i rekao " Nek ti se nađe ", istog momenta su mi potekle suze radosnice ( ako takve uopšte postoje ).
Divno je kada neko cijeni tvoj trud.

07.09.2016.

.

Kada mene Slovenac uci kako se koristi daljinski upravljac.. Pa brate, jesam iz Bosne, ali nit sam glupa, nit smo toliko zaostali.

01.09.2016.

ovo nije ljubav, ovo loše je kompromis

Rekli smo dok nas smrt ne rastavi, pa zar da smrt očekujem u dvadesettrećoj ?
Rekli smo da stranci biti nećemo, pa zašto te sada ne prepoznajem više?
Rekli smo uvijek ćemo da se volimo, pa gdje je sada tvoja ljubav ?
Rekli smo bit ćemo tu jedno za drugo, pa gdje si sada ti kada mi trebaš ?
Rekli smo puno toga, a riječi izblijede, obrišu se.

Nisam ja, mili moj, jaka kao ti. Mene slomi i povjetarac kao da je bura.
Nekad davno stojala sam uspravno, ponosno, večeras pred tobom drhtim kao prut.
  Rekla sam ti da volim zagrljaje, od kojih ti kosti pucaju i večeras me baš tako grliš, ali nisam ti rekla da ne volim zagrljaje koji znače rastanak, jer od njih i duša puca.
 Glavu sam ugnijezdila između tvoga ramena i vrata i molim se da taj trenutak ne prođe nikada. Plačem, od tuge, od nemoći, od nesreće, od žalosti za nama. Upijam tvoj miris, a u glavi se vrte slike. Milion slika u sekundi, čini mi se. Mislim, ne bih podnijela da te izgubim, ali ne možeš izgubiti nekoga ko očito tvoj i nije.
  Gledam u tvoje lice, prstom pravim krugove, dodirujem ti usne, oči, milujem bradu, upijam svaki dio tebe. Želim biti sigurna da ništa nisam propustila, da sam zapamtila svaku konturu tvoga lica, svaki pokret, svaki uzdah koji ispustiš.
 Odustno gledaš u daljinu. Odavno već nisi tu, sa mnom. Više ne pitam o čemu razmišljaš, jer znam da odgovora neću dobiti. Moje riječi dugo odjekuju prostorijom, dok konačno ne spustim glavu na tvoja prsa i po ko zna koji put zadržim suzu, koja odaje da mi ipak nije svejedno.
 
Rekli smo ako nestane ljubav, nestat će i nas, pa zašto te i dalje osjećam u svemu svom ?
Rekli smo ćemo se boriti, pa zašto si digao bijelu zastavu ?
Rekli smo, ali šta su riječi...

29.08.2016.

o životu

Voljela bih nekada svoj život posmatrati iz neke druge perspektive. Možda sve ovo što me muči ili što me čini sretnom nije ni jedno od toga.

Pričam sa jednom drugaricom i žali mi se na probleme u porodici, stalne svađe, vrijeđanja.
Druga samo priča o tome kako ne može naći normalnog momka, a samo bi to željela.

Stanem, zamislim se i skontam da nemam niti jedan od tih problema, hvala Bogu.
Onda pogledam šta mene čini sretnom. Dug je to spisak, ali između ostalog :
porodica koja mi je podrška u svemu, fakultet završen u roku, dugogodišnja veza sa svim usponima i padovima, dobro zdravlje i nekoliko vrijednih prijatelja.
Ipak na sve to gledam kao na mač s dvije oštrice. Znam da sve može pasti u vodu kad-tad.

Ono što me čini nesretnom je što ne znam uživati u trenutku. Previše razmišljam unaprijed. Tipa sam : aha, sada je sve super, ali možda tu ima nešto loše. To me pojede, uništava moje mentalno zdravlje i udaljava ljude od mene.
Dosta puta sam čula rečenicu : stani na loptu malo, skontaj se.
Učinim to, ali samo u tom trenutku i opet dalje idem po starom, a tako bih mogla biti sretna, sigurna sam u to.

28.08.2016.

.

Gledam sada na DM-u neki koncert vjerovatno održan '90-tih godina i srce mi se ispuni i ako tada nisam bila ni rođena. Svi ljudi su na nogama, plešu, pjevaju, grle se.
Nigdje ni jednog mobitela. Ne snimaju, uživaju u trenutku.

28.08.2016.

.

- Ne znam kada je počeo taj period da sve radim "zato što tako treba" ili po uzoru na nekoga drugog.
Nekada mi je to godilo, jer nisam morala razmišljati šta ću i kako ću, jednostavno samo slijediš šta drugi rade. Sada mi to liči na ovcu u stadu.

Od osnovne škole još roditelji za svaku moju lošu ocjenu su me poredili sa drugaricom. Najodvratnija rečenica mi je bila " Kako Jasmina može imati sve petice?"Tada sam mrzila i sebe i nju i roditelje i školu.
Vremenom sam se navikla, pa mi je to ponekad postalo samo vjetar u leđa.
Sada kada sam završila fakultet godinu prije te drugarice, više me niko ne upoređuje. Valjda to tako ide.

Izlasci su mi uvijek bili zanimljivi, ali u određenoj mjeri. U srednjoj školi, jednom mjesečno sam mogla izaći bez problema, ostalo je sve bilo borba. Tada su moje drugarice izlazile dva puta sedmično, a ja sam ih dočekivala svaki put sa  milion pitanja " Kako je bilo ? Je li bio neko moj ? "
Sada kada  mogu svaku noć da idem na kafe, da izlazim, meni to nije zanimljivo. Čak i dok sam studirala i živjela sama, 80 km od kuće, radije sam birala ostati u stanu uz neki dobar film, nego izlaziti.

Mrzila sam kod sebe ono kad slegnem ramenima u fazonu : pa eto meni je svejedno. Ne ide se nekome na kafu, ne moram ni ja. Neće spremit neki ispit, ma neću ni ja. Neće izaći, ma neću ni ja.

Dosta glavobolja bih sebi zadavala zbog toga što ne mogu nešto što drugi oko mene mogu, pitajući se da li sam negdje pogriješila, šta su oni bolji od mene. Nije to bila stvar ljubomore, nego jednostavno plitkog razmišljanja.

Kada sam počela iznositi svoje mišljenje, većina me prijeko gledala, jer otkud sad pa to.

Sinoć sam došla u situaciju opet da se prilagodim ili da bude onako kako ja mislim da je za mene najbolje. Izabrala sam ovo drugo. Priznajem, plašila sam se, ali svaki put kada mi je došlo da posumnjam u svoju odluku, sjetila sam se da sam predugo bila mekušac.
I znate šta ? Osjećaj je puno ljepši kada postanete kičmenjak.




21.08.2016.

hvala Allahu na kiši...

I ovaj dan se završava, hvala Svemogućem...
Zadnji mjesec dana kao da sam u nekom začaranom krugu. Loše stvari se samo nižu, jedna za drugom. Sumnja, ljubomora, svađe, nikada kraja.

Jutros, poslije sabaha, dugo nisam mogla zaspati. Novi dan se budio, a ja sam bila umornija nego ikad. Suze nisam mogla zaustaviti.
Učila sam sve što sam znala iz Kur'ana i tako utonula u san.

Mnogo teško podnosim loše dane. Prije šest godina, od stresa sam dobila aritmiju i povišen pritisak, sa svojih sitnih 17 godina.
Jutros se ponovo to vratilo. Otkucaj srca u minuti 120. Mislila sam da će da iskoči iz prsa.

Bojim se, ako do sada nisam naučila podnositi sve, da neću nikada.

20.08.2016.

.

Kada te povrijedi prva ljubav da li to može stvarno da ostavi ožiljke koji ne zarastaju ni godinama poslije ?

Da li sam rođena ovakva, teška sebi i drugima ili sam vremenom to postala ?
Mama kaže da sam bila vesela, pričljiva djevojčica, a ja se pitam gdje je nestao taj smijeh.
Dođu ovako dani kada bih samo ležala sama u sobi, bez mobitela, bez laptopa, bez ikakve knjige, mrtva tišina. Legla bih da se razlije ovaj nemir na sve strane.
Pogledam oko sebe, imam milion razloga da budem sretna, a ja to nisam. Nisam ovog trenutka.
Kada se desi momenat sreće onda se uplašim, pobjegnem, jer mislim da je lažna, varljiva.

Previše ponosna, sa jakim inatom i mislima usmjerenim na pogrešne stvari nisam nigdje dobro došla.
Život ne voli mekušce, nema milosti prema njima, zašto bi mene poštedio ?

19.08.2016.

.

-Ponekad mi je žao što nisam upisala psihologiju, kada već toliko vremena provedem izučavajući ljude, bar da zgrnem neku paru od toga.

-Jučer sam napunila 23 godine, pa u to ime  : živjeli.
Ne osjećam se ni malo sretnijom, niti pametnijom.
Valjda sa godinama treba čovjek da postane staložen i saburli, ja nisam ni jedno od toga.
Sretna sam što oko sebe imam prave ljude. Porodicu, par prijatelja i momka ( koji svako malo može da ode na drugu listu, ali otom-potom).

-Ljeto prolazi, moje baterije nisu napunjenje. Čak šta više, prazne su toliko da samo čekam da se ugasim.



15.08.2016.

.

- Moji su otišli na more sinoć. Ostavili kuću kao da je uragan prošao kroz nju. Hvala majko i oče. Sredit ću već nekako. Možda pozovem i odred za čistoću.
-Dolaze mi prijateljice iz Tz. Prvi put će u ovaj dio Ze-do kantona, pa valja dočekat dobro, da nas ne sramotim.
-Učit ne mogu, ni naopako, a ispit za sedam dana. Džaba što sam se isključila sa svih društevnih mreža, ne pije to vode. Izgleda da je ipak lijenost u pitanju ili nedostatak volje.

11.08.2016.

old pic

Kod nene u ormaru, negdje između šamija i marama, stoji jedna kutija za cipele. Ne nalaze se tu nikakve cipele, nego milion uspomena na starim slikama.
Svaki put kada bih došla neni, molila sam je da mi da tu kutiju, kako bih pregledala slike, kojima sam se divila kao da ih prvi put vidim. Uvijek bih nešto drugo zapazila.
Iako sam ratno dijete, mojih slika ima i više nego dovoljno.
Malo mi je žao što se sada sve rijeđe slike izrađuju i što je sve manje albuma, koji nisu na fb i mobitelu.

10.08.2016.

.

Da li normalno da mladoženja na svoje vjenčanje dođe u majici i šorcu ? Ne, nije venčanje na plaži i ne, nije čak ni +35 stepeni vani. Nije ni neka velika ceremonija, ali brate mili, ne možeš to. Iznervira me.

10.08.2016.

.

Znate ono kada pričate o nečemu ili nekome, pa kažete da ne mrzite nikoga, ALI...i onda ostatak priče.
 Ja tada uvijek pomislim na jednu bivšu prijateljicu. Ne mrzim je, ali osjećam strašnu odbojnost prema njoj, da me to ponekad plaši. Družile smo se do prošle godine, djelile zajedno klupu na fakultetu, sendvič iz pekare, haljine za izlaska i onda je sve prestalo.
Povrijedila me na tako podmukao način i bacila u vodu svo druženje. Ustvari samo je skinula masku.

Jednom čak poslije svega, kada smo se našle u istom društvu ja sam dobila temperaturu, da mi je lice gorilo. Crvene fleke po vratu i cijelom licu su bile strašne, ali čim sam se udaljila, to je sve prošlo.

I dan danas kada mi je neko spomene, želudac mi se grči.
Kažem vam, ne mrzim nikoga, ALI..

07.08.2016.

.

Boli ova tišina večeras. Boli, čini mi se, jače nego prethodnih noći. Čujem samo svoje srce kako snažno lupa. Pogled spustim na bejbi roze potkošulju da bih se uvjerila kako lupanje ne prodire vani.
Učim tiho u sebi. Jednom, dva puta. Tražim smiraj u svakoj riječi.

Oči ne smijem zatvoriti. Ni slučajno. Iako sam kao programirana u 23h sata trebala zaspati.
Čim se kapci sklope, vidim tebe. Juni je 2012. godine. Silazim niz sokaka, a ti me već čekaš, naslonjen na auto. Sa smijehom u glasu mi kažeš kako si me očekivao iz drugog smijera. Rekoh ti da sam nepredvidiva, već tada.

Za kratko vrijeme si postao meni sve.

Zaljubila sam se u osmijeh, riječi i djela. Znao si šta želiš i kako da ostvariš ono što hoćeš. Imao si sve ono što drugi do tada nisu. Borio si se za nas i kada sam ja dizala ruke od svega. Bodrio si me kada sam bila najslabija. Slušao si me i kada nisam znala šta hoću uopšte da kažem.  Ostajao si i kada sam ti govorila da ideš.  Sve si gledao jednostavno, dok sam ja komplikovala do Boga.
Ipak nekako smo se uklapali, nadopunjavali.

Najviše sam voljela naše vikende. Čitavu sedmicu, pa nekada i mjesec štediš pare za autobusku kartu, koja nam je kao studentima bila pravi luksuz, da bi mogli provesti dva dana zajedno.
Bila nam je dovoljna jedna soba, uživali smo jedući salamu i pavlaku, kao da jedemo najskuplje jelo u restoranu.
Sjećam se onih noći kada ležim u tvom zagrljaju, dok pravimo planove o životu poslije fakulteta. Maštali smo o boljim vremenima i kako ćemo za brzo vrijeme uspjet ostvarit svoje ciljeve.
Rastanci nedjeljom su mi padali teško. Znaš da sam uvijek bila plačljivica prava. Dugo bih sjedila u tvom krilu i sa suzama u očima po milion puta pitala da li stvarno moraš ići.

Onda je došla realnost. Bolja vremena o koja smo maštali su bila sve osim dobra. Salamu i pavlaku su zamjenila jela iz restorana, koja nisu imala ni blizu isti ukus. Vikende više nismo provodili zagrljeni uz film i priče do jutra, nego za različitim stolovima u kafićima punim dima.

U vrijeme kada smo najviše trebali biti jedno uz drugo i ostvarivati svoje snove, ostali smo jedno bez drugoga.



04.08.2016.

.

Od svih biljki ( biljaka ? ) začinskih ili "običnih", ne da ne volim, nego mrzim peršun. Ima taj neki specifičan miris koji mi ne godi uopšte. Da zlo bude veće, eto baš on mora biti toliko zdrav i  lijek za sve moguće od čišćenja krvi do smirenja za živce.

Ne volim ni kiwi, ali on nije sad bitan, jer ga ne moram ni jesti i mirisati niti gledati.

03.08.2016.

.

Kada ukucas na guglu Đorđević 1987. i očekuješ da ti izbaci knigu u pdf-u. a kao povratnu informaciju dobiješ album Sanje Đorđević iz 1987. godine.

02.08.2016.

zakljucak dana

Sve dok budem svoju vezu upoređivala sa drugima i sve dok mi bude bitno šta drugi kažu bit ću u ovakvom neredu.

01.08.2016.

.

Onaj trenutak spokoja kada ustaneš ranom zorom, otvoriš prozor da uđe svježi zrak, uzmeš abdest i počneš klanjati sabah, dok osluškuješ kako kiša počinje da pada. Čini ti se da čuješ svaku kap koja se spusti na zemlju.

Osjetiš mir. Osjetiš da dolazi olakšanje.

31.07.2016.

.

Znaš da si star kada te više niko ne pita imaš li momka/djevojku, nego odmah kao grom iz vedra neba pitanje kada se ženiš/udaješ.

Kada je uopšte pravo vrijeme za to ?

50% mojih prijateljica iz srednje škole i kolegica sa fakulteta su udate i imaju djecu. Čuješ  sa svih strana neka mišljenja, kako to jeste ili nije ispravno. Ali koga briga šta neko drugi misli, ako si ti sretan i zadovoljan sa svojom odlukom.

Opće poznato je kako se u frizerskom salonu može čuti najviše priči iz mahale i iz života, od "mudrih" teti koje samo čekaju da te na savjetuju.
Tako kaže meni moja frizerka kako je ona napravila kardinalnu grešku jer se udala sa 18 i kako bi sada znala puno bolje izabrati. Kaže i to da treba hodati, izlaziti misliti na sebe. 
Ako mene pitate ja tu nigdje ne vidim grešku.
Ako si u tom trenuutku to smatrao ispavnim i ako te činilo sretnim, gdje je greška?

Možeš čekati i do 40. i da opet to ne bude to.

Tako sastanu se te starije žene iz komšiluka, pa čuješ kako im je sve bilo slatko dok su bile u vezama, ali kada se udaš druga je priča.
Ja kažem, meni ni sada većina stvari nije slatka i ništa ne tolerišem. Je li greška u meni ?

Nema pravila, nema pameti.

28.07.2016.

.

Nikada nisam ljude dijelila na one sa diplomom ( fakulteta ) ili bez diplome.
Niti sam ikada potcjenjivala nekoga što ima ili nema neko zvanje.
Za četiri godine studiranja srela sam raznih ljudi, na prvoj godini posebno.
Od nas 120 koliko je upisalo prvu godinu, 30 je prešlo na drugu. Neki su skontali da za njih nije fakultet i sada već rade nešto drugo, nekima se nije učilo, dok je nekima jednostavno zapelo negdje i sada su na putu diplomi sa malim zakašnjenjem.

Iz takta me danas nenormalno izbacila rečenica jednog od radnika kako sam bezveze išla na fakultet, izgubila četiri godine kad kao dođemo na isto.
Prešutila sam, a dlaka je falila da ga odvalim u glavu.

Koliko samo truda, znoja, proliveih suza i neprospavanih noći treba da za četiri godine možeš stati i reći " Ja sam nešto postigao", on to neće nikada shvatiti.

Jeste da sam radila sve i svašta dok sam bila na praksi, od čišćenja do proizvodnje, ali ja nikada nisam očekivala da će mi sve pasti sa neba, jer nikada nije. Znala sam i znam da prvo pravim male korake.

Pomislila sam i ja mali milion puta, pa Bože za bijednih 200 maraka veće plate na leđima nosiš sav teret i odgovornost, da li uopšte vrijedi, ali onda se osvjestim i nastavim se boriti.




27.07.2016.

.

Za ove tri sedmice radila sam i u potpuno ženskom i u muškom kolektivu.
Mogu vam reći da je razlika nebo i zemlja.
Gdje smo samo mi žene bile, atmosfera je nikakva. Samo se gleda u sat kada će pauza, koliko još ima, a svako malo vidiš neko odvajanje i šaptanje.
Kada sam došla gdje su muškarci, to je sasvim druga prilča. Nikakvih tenzija, pjevaju dok rade, odmah nude sok, keks, kao da si došao u goste, a ne na posao. Bila sam baš pozitivno iznenađena.

Zapitam se da li mi žene stvarno sve komplikujemo i imamo neki svoj svijet, sa milion zidova oko njega?

Ja sam vazda u nekom grču. Ponekad sam kao tempirana bomba.
Postavim neke granice, gdje uopšte nije potrebno. Nabijam pritisak sebi, da nešto mora tako biti, da se sve mora ispuniti u što kraćem roku.
Još uvijek nisam naučila da mi je sve do sada došlo tačno kada je trebalo.
Svaka prilika koja mi je izgledala kao dobra, a propuštena, kroz neko vrijeme je došla u tri puta boljem izdanju.
Valjda je to lijepa sreća i dobra nafaka.

25.07.2016.

.

Fali mi Tz samo zbog onog meraka kad izađeš iz stana i odmah sjedneš u taxi. Bez srkleta, bez hodanja, bez nerviranja. Uhvati pravac i marka i po od početka do kraja grada.
Sve prednosti sela padaju u vodu, zbog ovog nedostatka.
Hajd da je to neka selendra, pa rekla bih, nema drugoh prevoznog sredstva osim konjskih kola, ali brate mili magistarlni put i opet čekaj po pola sata taxi i pitanje je da li ćeš ga dočekati.
Najgore je kada čekaš u jutro u šest, kada ti nije do života uopšte.

Biciklo je riješenje za moje probleme.

24.07.2016.

.

Gledam na TLC-u neku emisiju o tetovažama, nemam pojma kako se zove. Uglavnom likuša pokazuje šta njene tetovaže predstavljaju i sada pokazuje, jednu gdje je bilo ime njenog prvog bivšeg momka, ali je uklonila, zatim drugu, također ime drugog bivšeg momka, pa trećeg, četvrtog...a sve je to uklanjala tako što odstrani dio kože. Mene boli ispred nje, života mi. Kako nije skontala poslije drugog, da to ne ide tako ?

22.07.2016.

.

Kao i svako ljeto, do samog septembra slušam priče o moru. Mati voli more, više nego se najesti, a ocu je to patnja i mučenje.
Tako se oni natežu čitava tri mjeseca, te hoće-te neće. Nisu išli zadnje četiri godine, pa se skontajte ko tu vodi.
Kada školuješ troje djece, od osnovne škole do fakulteta, sa samo jednom platom u kući i kada znaš šta te očekuje u septembru, mislim da ni meni more ne bi palo na pamet.
Tako neki dan mama sjedi u dnevnoj i govori pa dobro  : "Eto, ne mora biti more, mogu ja i kraj neke rijeke sjedit. Vodi me negdje pored vode. "
Otac ustade i spusti pored nje na sto čašu vode i kaže " Eto sad sjediš pored vode."

Sa njima mi nikada nije dosadno.

17.07.2016.

.

- Radila sam tri dana ove sedmice. Prvi dan sam se osjećala kao prebijena mačka. Noge kao da nisu bile moje, ali opet osjećala sam se nekako ispunjeno, korisno. Naredna dva dana je bilo znatno bolje.
Sutra imam zadnji ispit u ovom julskom roku i jedini koji mi je ostao. Nisam sigurna da ću položiti, jer nisam imala ni vremena da spremim to dobro.
Od jutros malo aktivnije učim, ali me glava razvaljuje.

Ovo vrijeme vuče me samo na krevet, dan je za izležavanja, gledanje nekog dobrog filma i pripreme posebnog ručka... kao da nije dovoljno što je nedjelja.

12.07.2016.

idealan dan za šetnju-ako si kamila

- Koliko je jučer bilo stepeni ? Rekla bih oko 50, po mojoj slobodnoj procjeni. Četiri sata vozanja u busu, da bi ispit ustvari bio odgođen.
Da ne pričam o tome kako je klima bila prirodna totalno, vrata i šiber otvoreni, da ti se usta iste sekunde okrenu, a kada izađeš napolje, kažeš hvala Bogu ima i gore.

- Ni danas nije ništa bolje, ali barem ne moram više nigdje.
Od sutra počinjem sa praksom. Mojih prvih osam radni sati. Baš me zanima na šta će to da liči.


10.07.2016.

Nije zanimljivo

Sta ti je zivot.. Jucer na jezero, danas pravim pekmez..eh

05.07.2016.

Ja bih najviše voljela da je tebi pored mene uvijek dobro...

ali nije.
Ne možeš ti da podneseš svu ovu ljubav.
Za to moraš biti dovoljno jak i strpljiv. Da strpljenje, sa mnom, je ključ svega.
Mnogi su posustali pred tom preprekom, prije ili kasnije.
Ne znam ja da volim kao svi normalni ljudi.
Ima u meni ljubavi za cijeli svijet, ali previše sam ja sjebana za osobu od 23 godine. Previše tuge nosim u sebi.
Naučila da će svi koje zavolim otići kada ne budem mogla bez njih.
Pokušam biti hladnokrvna i ravnodušna, dok u meni sve gori, ali tada misliš da ne volim.
Stegnem najjače i ne puštam, da vidiš da mi je stalo, ali tada kažeš gušim te.
Gdje je sredina ? Ima li je ?



03.07.2016.

.

- Želim da se naspavam. Ono da legnem u 11 najkasnije i ustanem u osam, odmorna. Ovako, legnem u tri, ustanem u 12, umrem od vrućine, ponovo zaspim i čitav dan sam u nekom polusnu, totalno beskorisna.

- Maštam o moru. Danima. Gledam ponude i već se mogu zamisliti tamo. Kako se brćkam i pržim na suncu.
Nas nekoliko sa fakulteta smo dogovarali da idemo u augustu, ali kako vrijeme odmiče, vidim da su sve manje šanse.
Ako to ne upali, prihvatam poziv za Italiju, koji stoji već od prošle godine. Skuckat će se već neke parice za kartu, smještaj svakako imam.

- Svetu (tobejarabi) praksu počinjem raditi od 11.Ovo je bila treća sreća ili nesreća, vidjet ćemo kad počnem.

-Tražim haljinu za svadbu ( ne svoju ). Ciljala sam na bordo, ali prije će snijeg past sutra, nego što ću naći kakvu želim.


02.07.2016.

.

.



01.07.2016.

.

Jedan doktor u Saudijskoj Arabiji priča da je neki stariji čovjek došao na operaciju srca. Nakon operacije ostao je par dana u komi. Kada se probudio doktor mu, šaljivim tonom, reče: "Amidža, nadam se da si mi dobro! Valja tebi sad naklanjati namaze koje si propustio!" A djed ga upita tada: "Je li danas srijeda?" Kada doktor potvrdi, djed reče da ne mora ništa naklanjati, jer je obavio svoje dužnosti na vrijeme. Doktoru ništa ne bi jasno, a onda mu medicinsko osoblje koje je nadgledalo pacijenta reče: "Doktore, zaista čudna stvar sa ovim insanom! Bio je u komi par dana, ali kad god bi zaučio ezan sa obližnje džamije, on bi otvarao svoje oči, nešto bi proučio i opet se vratio u san!" Kada je porodica došla po djeda u bolnicu, doktor ih upita ima li nešto posebno vezano za ovog insana, a oni rekoše: "Tako nam Allaha, još od kada je bio dječak nijedan mu namaz nije promakao, a da ga nije u džematu obavio! Njemu na dunjaluku od ezana nema ništa draže!" Doktor reče: "Subhanallah, vezao se za Allaha u lahkoći, pa ga je On uzdigao u teškoći."

29.06.2016.

.

Moj životni problem se zove Iste sekunde.

Mislim da sve može, mora i treba biti iste sekunde čim ja to tako zamislim.

Ako ne položim ispit kada sam bila ubjeđena da hoću, to je Smak svijeta.
Ako ne dobijem odmah odgovor na postavljeno pitanje, nemoj ni odgovarat nikako.
Ako ne mogu naučiti nešto kada sam odlučila da treba, neću nikad.
Ako ne ide onako kako je planirano, neće ići nikako.
Ako kasniš, nemoj dolaziti uopšte.

To je ono " e sad neću nikako " stanje i ko se nije susretao s tim, ne zna koliko to problema može stvoriti.

28.06.2016.

.

Tačno sam naslutila današnji dan. Nikad stresniji.
Sinoć sam spavala samo tri sata i u jutro krenula na ispit. Bus kasni. Dođem pet minuta prije ispita. Uradim koliko toliko dobro.
Odem da vidim šta ću za praksu jer već sam davno trebala to odradit, kad čujem po ko zna koji put negativan odogovor. Kaže mi profesor ovim riječim "Neće vas niko, smetate im". Pitam, već vidno iznervirana, kako će mi dati posao kad ne daju 15 dana obične prakse, da bih čula pa neće vam ni dati posao i počinje priča tipa, morate shvatit u kakvom društvu živimo, sve ima dvije strane bla bla.
Kažem mu, meni je to šuplja priča i doviđenja.
Odem da odjavim stan, gazdarica počne držati predavanje kako smo trebale bolje očistiti. Ženo Božija, store sam ti oprala, prozore, usisala, izribala, hoćeš da ti i tepihe nosim na hemijsko čišćenje.
Ona svoje, ja svoje. Ostavim joj fino pare, plati ženu nek ti čisiti, ja nisam odred za čistoću i doviđenja i tebi.
Hajd da popravim dan, krenem da se ošišam. Malo skratim, isfeniram, fino to je, izađem iz salona i da pogledam koliko imam do busa, mobitel od beton i razbi se.

Jedva sam čekala kući da dođem, iskreno bojala sam se sa šta će sve to izać.

Molim samo Boga da mi ukabuli današnji post, nakon svega.

28.06.2016.

besplatno širim nervozu

Facebook, instagram, blogger, rtl2, viber, weheartit...
Je li meni mora biti sve zanimljivo ?
Obećavam od 1. isključujem, jedno po jedno...

27.06.2016.

.

Svake godine u ovo vrijeme sam ovakva nikakva, al' baš svake.
Da se ubiješ s apetitom.

25.06.2016.

.

Jesu i dosadni sa ovom Velikom Britanijom. Šta ako izlazi iz EU, mi nismo nikad ni ušli, pa vidi nas.

25.06.2016.

.

Kako samo ja volim putovati, to je čudo jedno.
Dobro ne brojim putovanja od Tz do kuće, dva sata u busu dok se kuhaš i staješ na svaku moguću stanicu, proširenje i puteljak, pa može i na cesti, da neko izleti ili uleti.
Mislim onako na putovanja u slobodno vrijeme, da li kao obilazak ove lijepe naše ili negdje preko.
Kad bi ova moja rodbila u Dojčlandu bila malo ažurnija, pa da me pozovu češće, a ne jednom u tri godine i to kao radi reda, jer se oni svako ljeto svale kod nas na dva mjeseca.
Voljela bih tako imat neki poslić, sa kojim ću moći sebi priuštiti barem godišnje neko putovanje.
Malo mi je žao kad vidim kakav je naš mentalitet, ono najbitnije je hajd da se skućim, pa čitav život samo u kuću ulažeš, zidaš, praviš, sve pare odoše u beton.
Super su mi ove ponude kao jednodnevni izleti, jeftino, a dobro, mada te put smori, da se poslije ne možeš oporavit pet dana, al' bitno je da g**ica vidi puta.

24.06.2016.

.

Danas se zvanično vraćam kući. Moji studentski dani su prošli. Prošli barem u tom smislu da više ne stanujem kao student, ne dobijam džeparac kao student, nemam stipendiju, nemam izgovora kada nešto trebam uraditi jer ja "učim". Nemam više brzinski dogovorenih kafa, kopiranja bezbroj knjiga, skripti, starih testova. Nema ni guranja po busu nedjeljom ili još gore, nakon nekog praznika, kada prestojim dva sata. Nema pakovanja svega što je jestivo od kuće, kao da idem u Afriku.
Kad su takvi rastanci u pitanju postanem prava plačipip, što inače uopšte ne liči na mene.
Samo se ne mogu pomiriti da je jedno razdobolje u životu prošlo.

23.06.2016.

.

Teretana je ništa, šta stavljanje store i zavjesa čini mišićima.

22.06.2016.

ovo objašnjava mnogo toga

Ljudi koji su rođeni u ljeto češće imaju promjene raspoloženja od euforije do potištenosti, nego oni koji su rođeni u zimu.

21.06.2016.

.

Boli me glava i metar oko nje.
U stanu zadnjih 15 dana nikad nije bilo manje od četiri osobe. Bukvalno sam se sudarala sa ljudima. Cimerka je imala važan ispit i pola kantona je moralo biti uključeno u to. Radila sam i ja prošle godine isti taj ispit, od kojeg mi je godina zavisila, ali sam vježbala sama u četiri zida, dan i noć i niko drugi nije morao znati za to. Ne razumijem zašto ljudi imaju potrebu da od svega prave cirkus.
Ne bi to mene doticalo, da ja od podne ne perem suđe od tuđih kafa i ručkova i ako postim.
Samo kaže stisni zube, još si par dana tu, kasnije će ti izgledati glupo oko čega si se nervirala.


Stariji postovi


TvojStranac